Dobar dan vama svima ako vas ima. Evo da i ja napisem nekvoga posta, dugo ga nije bilo, predugo. Jucer je bil koncert na trgu, nadam se da vam je dobar bil. Nemam vam bas nekve inspiracije, skola se bliži sve brže i brže za tri tjedna smo opet u školskim klupama, :). Za kraj budem vam ostavil jednoga novoga sastavka, ocekujem bar tri komentara...hah...do citanja...
Strahovit vjetar nanosio je kišu kroz polu zatvoren prozor dnevne sobe. Gledao je kroz prozor kad je grom udario u stablo koje je bilo udaljeno od njega dvadesetak metara. Jačina je prepolovila stablo čiji su se ostaci zapalili ali su brzo bili ugašeni novim jakim naletom kiše.
Bio je prestravljen, cijeli se prekrio debelom dekom čekajući da oluja popusti. Bio je sam samcat u stanu, a baka je u prizemlju čvrsto spavala. Bio je sklon paranoji, pa mu se svake sekunde pričinjavalo da čuje nešto. Već je skoro utonuo u san kad je na televiziji počeo film kojeg je odlučio gledati. Bila je to repriza filma kojeg je već gledao mnogo puta ali nije ga se mogao zasititi. Na sreću ili žalost to je bio horor, jedan od onih gorih. Vani oluja nije jenjavala, a pošto je televizija ostala bez kabelske, jedino što mu je preostalo je bilo gledati kroz otvoren prozor grmljavinu. Gledao je kroz prozor dobrih pola sata, kad je najednom, ugledao crnu spodobu kako hoda po mokroj travi dvorišta. Od straha je umalo pao s kreveta na kojem je sjedio. Brzo je panično otrčao do ulaznih vrata te okrenuo ključ po drugi put. Nije vjerovao da će se lako smiriti pa je otišao do ladice s lijekovima i uzeo sedativ. Kad ga je prvi napadaj panike napokon prošao osjećao se dovoljno hrabrim da ponovno pogleda u dvorište, naravno tamo nije bilo ničeg. U tom trenutku grom udari u električni stup te je nestalo struje u cijeloj ulici. Ostao je prestravljen a najgore od svega je bilo što mu se učinilo da je čuo tresak na ulaznim vratima. Za nekoliko trenutaka tresak se ponovio, sada puno jači. Na brzinu je uzeo najveći nož kojeg je našao te se polagano spustio po stepenicama. Na vratima je stajala osoba sva u crnom treskajući svoj snagom po vratima. Jedan dio njega želio je pobjeći čim dalje dok je drugi svom snagom htio otvoriti vrata. Drugi dio je prevladao te je on okrenuo ključ i svom snagom otvorio vrata. Zabio je snažno nož u tu crnu spodobu, koja se s krikom srušila na hladan, vlažan mramor. Koliko je mogao vidjeti u mraku, zabio je nož spodobi točno u srce. U tom trenutku vratila se struja, kad je ugledao lice te osobe shvatio je da je to njegov otac, tata kojeg je toliko volio.

Dobar vam kišni ljetni dan...Dugo se nisam javljal, mozda malo i predugo. Puno se toga desilo od zadnjeg posta, škola je napokon gotova, i počelo je ljeto, zabava...Bili smo i u Beču s razredom bilo je dobro, Beč mi se sviđa ali nikad ne bih mogao živjeti u jednom tako velikom i napučenom gradu, isto tako kak i ne bih mogao živjeti u Zagrebu, ali budem moral...:) Budem vam par slika dolje zaljepil s Beča. Na more ove godine vjerojatno nejdem, nemam volje ići na more, starci i sestra vjerojatno idu. Uspjeh na kraju godine mi je 4,12 moglo bolje, moglo gore. Nemam vam kaj vec napisati..javim se još...

Evo jedne fontane u parku iza dvorca Schronbrun

Gotička crkva Sv. Stjepana u središtu Beča, btw toranj ima 343 stepenice koje sam uspješno svladal...:)

Pogled s istog tornja na cijeli beč..

Dobar vam dan dragi čitatelji, ak vas uopće i ima. Danas je četvrtak, blaženi dan za sve učenike a usto je i crkveni praznik tj. tjelovo. :) Škola se rapidno bliži svom kraju, još samo dva tjedna i gotovo je za ovu godinu. Valjda bude sve u redu. Kako vrijeme leti, kao da sam prekjučer bil u vrtiću, jučer u osmom razredu, a danas već završavam drugi razred srednje. Nekad sam mislil da vrijeme prolazi jako sporo, a sad vidim kak sam se prevaril, vrijeme leti jako jako brzo te mislim da moramo uživati u svakom trenutku, ne osvrtati se na male nebitne stvari koje nam mogu oduzeti više vremena nego što možemo potrošiti. U to moje mišljenje najbolje se uklapa ona misao Don't worry be happy. Ja mislim da sam dosta rekel o toj temi, ko zeli osobno razgovarat, imate icq broj na blogu.
Dakle pošto je danas praznik očekivali bi da idem na misu, ali ja nejdem. Razočaral sam se v Crkvu kao Crkvu, svaka čast pojedincima, papi Ivanu Pavlu II. izuzetno se divim, mislim da je on bil legenda i da je dosta kršćana pridobil, ali sad ovaj novi papa, skoro u prvom javnom javljanju je napravil sranja. Al nem govoril o tome, kaj opet neko pametan ne dojde i veli da izvlačim rečenice iz konteksta. Najneprihvatljivije mi je dok dojdem na misu, pa mi u propovijedi počne govoriti o politici i to za koga nek neko glasa. Ili najbolje dok neki svečenici ne žele krstiti ili pokopati osobu kojoj nisu išli na posvečenje kuće. Mislim da je to krajnje netolerantno i bezobrazno, oni su u službi Božjoj a ne da sebi novce skupljaju. Za kraj, ja vjerujem u Boga i sveto trojstvo ali ne i u crkvu katoličku. To bi bilo sve od mene za danas...nadam se ćemo se češće čitati.

Evo posta, dugo nisam ništ novog napisal, nema vremena tj. citaj inspiracije, dakle sutra opet u školu, ali sve smo bliže kraja godine, još samo mjesec i nešto. Škola ide nekako osim njemackog, grrr. I da, jučer sam radi tog njemačkog doma bil...al kaj se može, a za nastavak posta budem skopiral jedan svoj najnoviji sastavak...
Upravo je završio zadnji sat nastave, iako se već sedam školskih sati nalazi u školi on nije htio doma, jer je znao što ga tamo čeka, pakao.
Lagano je izašao iz razreda uputivši se do mjesta gdje se na miru može prezuti. Neodgojeni prvi razredi svi u Guns'n'roses ili neki drugi bend majicama neopisivo su ga iritirali. Svi su se nagurali ispred razreda tako da je jedva izašao, a kad bi izašao rijetko bi i našao mjesta za sjesti, zato je danas čekao, čekao do zvona za početak sljedeće smijene i tek onda otišao do klupica. Zbog čekanja na mjesto za sjedenje svi su njegovi prijatelji već odavna otišli svojim kućama, što je za njega značilo da će opet morati pješačiti kući. Do kuće mu je trebalo oko tridesetak minuta, tridesetak minuta koje bi provodio uz zvukove svojih misli ili psihodelije. Došavši do vlastite sobe, zabacio je torbu u najzabačeniji kut svoje sobe, torba mu ionako danas više neće trebati. Njegov je otac bio na poslu, to je značilo malo mira barem do pola četiri, a nakon toga ni najbolje psihičke pripreme nebi mu pomogle da sačuva mirnu glavu. Danas je bio ponedjeljak, tj. baka je spremala ručak, sestra mu je bila u školi, a mama u zemlji snova. Nije mu preostalo ništa drugo nego da si uzme ručak i da prione na učenje. Baš je zaronio u Elementa Latinu kad se na vratima pojavio otac, s vječnom izrekom: "Gospođa opet spi?". Naravno iza toga je uslijedilo nezaobilazno rešetanje pitanjima u vezi s školom, i za kraj još jedna nezaboravna izreka. "Boli mene kurac ak ti padneš razreda, dosta si star moreš iti delat". Takvi razgovori slijedili bi još najmanje sat i pol nakon čega bi otac legao u svoj krevet i zaspao snom pravednika. Naravno da se tako nije odnosio samo prema njemu, majka je već bila na rubu živčanog sloma i u velikoj depresiji i veoma joj je malo nedostajalo da ne pošalje sve k vragu. Ovakvo stanje moralo je nekako utjecati na njega, ali to je stanje svoje slomljenosti pokazivao samo u svojoj sobi, takvo bi ga stanje preuzelo na samo par minuta. Uvijek je ostao vedra osoba i samopouzdana, znao je da je pred njim cijeli život koji ne treba upropastiti svađama s ocem. Ali, sljedeći se dan nešto promijenilo, otac je došao doma sretan, ozaren. On ga takva nije vidio nikad u životu, došao je kući i objavio: "Dobil sam na lotu, nema više zajebancije". Taj je trenutak promijenio cijelu povijest ove obitelji, otac je ponovno bio normalna osoba kakvom ga se on sjeća iz djetinjstva, majka je izašla iz depresije, a njegov odnos s sestrom naglo se poboljšao, i sve to zahvaljujući njegovoj kombinaciji 4,8,15,16,22,23.

Dakle u ovom postu ne bude ništa ozbiljnoga, za ozbiljne posteve pogledajte post prije, dojadili mi ozbiljni postovi, kak bi dodo rekel fakat, i tako ovaj post bude neobičan. Dakle već je četvrtak, dakle prošlo je četiri dana od kad smo se vratili u školske klupe, jupi za nas. I prva stvar koju bi moral zamijetiti svaki pravi gimnazijalac je novi drveni pult tete piroške. Teta piroška je zakon osoba koja prodaje djeci klipiće i ostala pekarska sranja, a sad ovaj novi pult, visok je, jako visok, te je pravo pitanje zašto je tako visok? Toliko je visok da niži učenici jedva dosegnu, a i neki profesori (entschuldigen). Možda se teta piroška boji prehlade koju prenose učenici svojim prljavim rukama na svoj novac kojeg ona mora dirati, tko zna, možda se boji poremećenih učenika koji će uletiti u gimnaziju i početi pucati po učenicima, stvarno nema razloga, a možda je samo htjela čišće i preglednije radno mjesto koje zaslužuje svaki radnik ovog kapitalističkog društva. I sad se postavlja pravo pitanje, zašto je teta piroška povisila pult?

Dakle subota je na večer, a ja sam doma, i kaj mi fali? Većina ljudi sad se nalaze vani, tj. većina ljudi nalazi se u parku. Nije da nemam s kim ići van, imam, ali jednostavno nemam volju ići van gledat kak se ljudi po parku opijaju, svaku subotu za redom subotu za subotom. Glavni cilj im je otići van napiti se ko majka onda se trezniti do dvanaest jedan i onda ići doma. Meni to nije izlazak, napiti se nije jedini cilj izlaska, van se ide da se zabavi, da se opusti od napornog tjedna a ne da se samo napije tako da ne znaš za sebe. Svaki tjedan pojedinci od ponedjeljka do srijede prepričavaju dogodovštine prethodne subote a od srijede do subote planiraju kak budu se napili. Ja ne budem rekel da nikad ne pijem, popijem si dok netko ima rođendana, ali da se svaku subotu idem napijem to skoro nikad. Nadam se da nikom ne smeta ovaj post, ak smeta boli me ona stvar. Toliko o mojem viđenju subotnjeg izlaska većine današnje mladeži.
Drugi dio posta bude moja obrada teme zadaćnice. Dakle tema je bila prilično jednostavna, osoba kojoj se divim, nisam razmišljao previše u zadaćnici da odaberem baš tu temu jer mi se jedna druga tema učinila mnogo više prikladnijom. Ima još jedna stvar koja mene užasno smeta u svezi zadaćnice, ovu zadaćnicu pisali smo nenajavljeno, a najviše su se bunili oni učenici koji imaju najbolje osobe, pitam se ako su oni svoje prošle zadaćnice samostalno pisali, cilj zadaćnice nije prepisati nešto kaj je netko drugi sastavio, cilj je dati najbolje od sebe i sastaviti tekst najbolje što možete. Dakle osoba kojoj se divim. Tu osobu nažalost nikad nisam upoznao, ali znam da je bila legendarna, barem po kazivanjima moje mame, dakle ta je osoba umrla dok sam imao jedan mjesec, umrla prerano, nažalost. Prema predaji moje mame on je bio vječiti boem, slikar. Riječ doktor za njega nije postojala, zato je možda i otišao puno prerano. Puno bih toga dao da sam ga mogao upoznati, ali nažalost život je okrutan. Znam da je on prenio dio svoje genijalnosti i na moju mamu, na koju stvarno ne mogu imati prigovora. Divim se svojoj majci jer je ona dio njega i on je dio nje. Moja mama nije obična mama, kako su obično mame prikazane u američkim filmovima, moja je mama posebna. Koja bi druga mama napravila 6 gb na adsl-u koja bi druga mama čavrljala preko icq-a s tvojim prijateljima? Moja mama nema petlje na jeziku, spustila bude ti kaj te ide i onda se budeš pitao kaj te snašlo. Koja druga mama bi s tobom pila kavu i razgovarala o svakodnevnim temama? Meni je ona poput najboljeg prijatelja, kojem mogu sve reći, dobro ne baš sve, ali tko može reći nekom sve o sebi? Imam veliku, jako veliku sreću da imam mamu poput nje, i divim joj se, svakodnevno, ali to naravno nikad neću reći u lice, uostalom, ona je jedna od mojih redovitih čitatelja i tko zna možda baš sad dok vi čitate ovaj post ona čita s vama.

Nemam vam ništa novog za reći u vezi osobnog života osim da sve ide kako treba. Danas je hvala Bogu petak i nema više nastave osim sutra fakultativne, ali to je zabava za razliku od redovne nastave. Dakle kao što i vidite u naslovu danas bude post na temu kaj prvo pomislite dok se probudite i općenito na temu jutro. Dakle ja obično pomislim na sve ono kaj nisam stigao napraviti prijašnji dan. Recimo ako taj dan pišemo nekaj u školi a ja doma nisam ništa pogledal pa prvo mislim kak budem napisao toga testa. Dalje sam razmišljao da li ta misao koju prvu imate u jutro odredi taj vaš cijeli dan. Recimo ako mislim nešto tužno u jutro vjerojatno će se to raspoloženje održati veći dio dana, ali i obrnuto. Ako mislite pozitivno u jutro mislit ćete pozitivno i na kraju dana. Dakle defakto ta misao odredi cijeli vaš dan, barem meni, tko se ne slaže neka ostavi komentar. Prva stvar koju ujutro napravim je da ugasim napornog mobitela koji zavija na sav glas. Najviše mi u jutro smeta budilica koja i dalje neumorno zvoni te se u jutro dignuti iz toplog kreveta i ići u školu, to me ubija u pojam. Subotnje jutro volim započeti šalicom kave, ali kroz tjedan nažalost za to nemam vremena jer nastava počinje već u 7,10. Dakle moje jutro je prilično jednostavno, složiti si knjige za taj dan i u školu. Neznam kaj da vam više napišem, eh da zaboravih u ponedjeljak se ide u Zagreb, nekaj budem valjda slikal pa u sljedećem postu to objavim, do čitanja.

Prvo vam svima želim ugodan početak vikenda, konačno je petak tu, gotovo za ovaj tjedan. Dakle, ako koga zanima bil sam prvi iz biologije na županijskom, mogel sam i bolje napisati al kaj je tu je tu. Neznam ako idem na državno, ovisi kak su u ostalim školama napisali. Maknul sam muziku s bloga da bi se mogao lakše učitavati, mislim ja i na one s carnetom :) Dakle kad smo već kod muzike da napišem i ja jedan post na tu temu. Većina ljudi koji me pozna znaju da slušam rock. Ja volim svoju muziku ali je ne namećem drugim ljudima. Ne volim dok mi dođu ljudi i tvrde kak je njihova muzika najbolja, da je moja glupost, da ljudi koji slušaju njihovu muziku su super a svi ostali nek se preokrenu ili ne budu imali posla s njima. Na takve ljude se jednostavno ne obazirem, nek žive u svojem uvjerenju da je njihova glazba najbolja, ja se ne mješam.
Dakle već je drugi razred gimnazije tu, vrijeme brzo leti, jako brzo, ko da sam jučer krenuo u drugi tj. prvi razred, a već smo na polovici drugog. Još malo pa se više ni neću sjećati osnovne škole. S večinom ljudi iz osnovne škole nisam u kontaktu, nažalost. Mnogo ih se promjenilo, jedva da ih prepoznajem, a najviše boli dok te netko s kim si osam godina išel u razred u prolazu ne pozdravi, ko da te prvi put u životu vidi. Ali nije sve tako crno, u gimnaziji sam susreo mnogo dobrih ljudi, dobrih prijatelja. Evo to bi bilo sve za danas od mene, nadam se da vam se svidio post, a novi sljedi uskoro. I za kraj jedna misao iz pjesme Hey you od Floydi : Together we stand divided we fall!

Kao prvo dobar vam dan svima. Dugo nisam posta napisal, predugo. Već sam skoro zaboravio ovaj blog kad me par dragih ljudi podsjetilo nek napišem post. Dakle sad sam konačno našao malo vremena, uzeo petminutnu pauzu od biologije, koja mi se popela navrh glave. Biologiju koju pišem u ponedjeljak na županijskom natjecanju, ljudi držitete fige. Dakle kud da počnem, u životo se događa svega pomalo, stanje je relativno stabilno, škola ide nekak, polagano.
Dakle tema ovog posta biti će ljudska netrpeljivost. Mnogi, mnogi ljudi sude druge osobe samo na temelju vanjskog izgleda. Mnogo sam to puta osjetio na vlastitoj koži, previše puta. Recimo dođe ti djete iz prvog razreda i uperi kažiprst u tebe i pozove prijatelja i reće "Pogledaj tamo onog debelog". Na žalost to se nije događalo samo u osnovnoj školi, to se događa svakodnevo, svakodnevno mi se nađe neka budala koja mi pamet soli, neka budala koja nema pojma o meni, samo sudi prema vanjskom izgledu. Ja sam naučio osobe cijeniti zbog onoga kaj jesu, zbog unutarnje ljepote, vanjska ljepota nije mi tako važna kako je to drugima. Kad si izložen svakodnevnim vrjeđanjima valjda to i sam shvatiš. Samo se jedno nadam, da će buduće generacije shvatiti da nije važna samo vanjska ljepota nego da je vazna i unutrašnja ljepota i čovjekova osobnost.
To bi bilo sve za ovaj post, Live long and prosper!

Prošlo je dosta vremena od mojeg zadnjeg poštenog posta, možda i predugo, nadam se da barem još netko čita moje posteve. Neki su vjerojatno pomislili da je ovaj blog mrtav, ali nije, tu sam, vratio sam se i pisat ću posteve redovito.
Zadnji dani su ovog kratkog ferja ( meni kratkog, za vas neznam ), mjenja se smjena, umjesto popodne smo u jutro. To će biti šok, barem prvi tjedan tako dugo dok se ne naviknemo. Nažalost raspored je loš, jako loš. Prvi sat u ponedjeljak imamo Latinski :(. Nadam se da ću normalno preživjeti to drugo polugodište, bez nekih napora :).
Danas je počela radionica YES (youth empowerment seminar ), moram reći da je zanimljivije nek sam mislil, doslo je puno ljudi, većinu ih poznam, ali ima i dosta nepoznatih. Radionica traje svaki dan do subote, svaki dan tri sata. Kroz radionicu se oslobađamo od stresa i inih gluposti :).
To bi bilo sve od mene za danas...ako me tko treba nek se javi na icq, i očekujte uskoro sljedeći post...